home
 
 
knjige
 
 
recenzija
 
 
galerija
 

 

MILJAN
RISTIĆ

rođen je 03.11.1974. u Negotinu. Radi kao carinski inspektor u carinarnici Kladovo. Završio je višu školu i Fakultet za menadžment. Oženjen je i ima dva sina. Do sada je objavio dve knjige kratkih postmodernih priča : UVERTIRA i DEMONKRATIJA kao i knjigu dečijih pesama EXTRA NEMIRCI koju je posvetio svojim sinovima.
Živi i stvara u Negotinu.

l

ŽIVOT

Život je tamnica, koja nema rešetaka
i čiji su robovi, svi ljudi,
osuđeni na najtežu robiju,
zatvor koji nema čuvara
ali iz koga se pobeći ne može
u kome se rok izdržavanje kazne
okončava jedino smrću.

 

Čovek se veže za reč...“ 
Zato su oni što mnogo pričaju uglavnom i vezani.

 

Pogazio sam reč, ukaljao obraz, 
izgubio čast i prodao dušu,
konačno,
postao sam pravi čovek.

 

Pas, koga hlebom hranim, ujeo me je za ruku. 
Trebala mu je jača hrana.


MOTIKA

Vlada Srbije usvojila je zakon kojim se, radi usklađivanja u moderan trend i sa vremenom koje vlada, menja narodna poslovica koja se često koristila na našim prostorima. Izmena će se izvršiti na sledeći način :

u poslovici „nema ’leba bez motike“ menja se reč „motike“ na taj način što će se prva dva slova reči obrisati i zameniti rečima „poli“ tako da će novo nastala poslovica glasiti „nema ’leba bez politike“. 

Obrazloženje za ovom izvršenom izmenom Vlada je opravdala tumačenjem da je novo nastala poslovica u skladu sa vremenom i da oslikava pravo stanje stvari, za razliku od prve verzije poslovice koja je već dosta dugo demode i u neskladu sa sadašnjim zbivanjima. Istina je, da je prvobitna forma poslovice možda i imala neki značaj, ali to je bilo pre jedno pedesetak godina kada su ljudi u ovoj zemlji i koristili motiku. Danas mnogi i ne znaju kako motika izgleda tako da ova prvobitna poslovica neće biti shvaćena na pravi način i neće se shvatiti pouka koja se u istoj krije. 

Ovaj zakon će stupiti na snagu narednog dana od dana uvoza brašna kojim će biti umešen ’leba. 

 

SLADOLED

U poslednje vreme stalno slušam na  televiziji kako bi trebalo da promenimo svoju svest, jer to je naša najveća kočnica ka uspostavljanju simbioze sa normalnim svetom. Jer, da bi nas ostali normalni svet prihvatio, najpre bi smo morali da promenimo sebe. I sam sam bio zagovornik te teze, jer to je bila sušta istina. I ne samo da sam bio zagovornik,  ja sam se trudio da ostavim utisak čoveka koji je nastojao da se promeni, i to na bolje. Hteo sam da svoje neandertalske navike, stečene u dobu soc-komunizma, što pre iskorenim iz svog ponašanja. I ne samo to. Pokušavao sam  da svoju decu usmeravam ka takvom načinu ponašanja i stavu prema životu. Ali to mi nikako nije polazilo za rukom. Sve ono što sam preduzimao i činio delovalo je apsurdno. Imao sam utisak da su me drugi ljudi posmatrali kao vanzemaljca, kao da sam, ne daj bože, imao četiri noge, treće oko ili možda, pak, rep. Neću ovom prilikom da vređam životinje, isuviše su nevine da bih ih poredio sa ljudima. U svakom slučaju ja sam svojim ponašanjem kod ljudi izazivao zbunjenost i zaprepašćenje. Jednom prilikom, dok sam se šetao sa svojim sinčićima, svratili smo u jednu prodavnicu da bih im kupio po sladoled. I kupio sam im. Ne najveći, ili najbolji, već onaj koji su oni želeli. Obično su uvek birali najjeftiniji. Ponekad mi je bilo krivo što su uvek birali najlošiji i najjeftiniji sladoled, ali to je bila njihova volja. Neki bi se roditelji tome silno obradovali i poželeli da imaju takvu decu. Decu koja bi se zadovoljavala najlošijim i najjeftinijim stvarima. Samo da bi potrošili što manje para. Gadili su mi se takvi ljudi. I zato neću više da pišem o njima. Čak i ovih par rečenica ne zaslužuju. Dakle, nakon kupovine "fuš" sladoleda, moji nemirci od potomaka su krenuli da se obračunavaju sa zamrznutom vodom na štapiću. Bilo je pakleno vruće tako da im je sladoled dobrodošao. Ne znam šta mi je bilo da ih po takvoj žegi povedem u šetnju. Mora da sam sišao sa uma. Usled prevelike toplote sladoled se brzo topio i slivao im se niz ruke i bradu, kapljući kako na vreo asfalt, tako i na nove majice, sve više ih flekajući. Videvši ih onako isflekane i izmazane, shvatio sam da nema ništa od naše šetnje i da se moramo vratiti kući jer su bili isuviše prljavi za šetnju kroz grad. Jer šta će reći neki poznanik kada me bude video sa mojom prljavom decom. Sigurno će reći nekom drugom poznaniku, na koga će slučajno naići, kako me je video sa decom, i kako su ona prljava kao prasad. Ovaj će nekom drugom poznaniku, a još grđe - nekoj lajavoj poznanici, reći kako me je video sa decom i kako su ona bila štrokava i ko zna kad zadnji put okupana. A ta lajavica bi jedva dočekala nešto tog tipa, da bi mašti dala na volju. Odmah bi otrčala kod neke tamo kvazi prijateljice i odmah joj ispričala najnoviji trač. Na kraju bi od svega toga ispalo to da ja zapravo nisam hteo da plaćam vodu, i da su mi je zbog toga i  isključili , tako da  nisam bio u mogućnosti da svoju decu okupam čitavih mesec dana. A pošto je bilo leto može se zamilsiti kako su ta deca izgledala. A ja ? Kako mene nije bilo sramota da izađem tako štrokav, kada toliko držim do sebe? E, kod mene je bila druga priča. Ja sam bio čist i uredan pošto sam se kupao kod švalereke. Šta kod švalerke? Hoćete da kažete da ne znate da ja imam švalerku? E, gde vi živite? Kako do sad niste čuli taj trač? Siguran sam da je znate. Pa čak i moja žena zna za to. Zato me je i poslala na +40 da šetam decu, da bi ona mogla da mi se osveti za moju neveru sa najnovijim ljubavnikom.

Dok smo se vukli po usijanom trotoaru, i ja ih čvrsto držao obema rukama, jednog jednom, drugog drugom, dok su  me cimali svako na svoju stranu, imao sam utisak da ću prokuvati. Oni su i dalje lizali poluotopljeni sladoled i trzali se kao ribe koje su tek zagrizle udicu i borile se za svoju slobodu i svoj život. I gotovo u istom trenutku obojica mi utrapiše poluotopljene sladolede zajedno sa papirom, jer više nisu mogli da ga jedu. Sad sam i ja bio izmazan. Mlađi sin je počeo  da plače jer mu je bilo vrućina. Ja sam ga uzeo u naručje da bih ga smirio. Mislio sam da ću poludeti. Rukom, kojom sam u naručju nosio mlađeg sina, čvsto sam stezao papir i rastopljenu smesu koja je nekad bila sladoled i koja mi se slivala niz ruku i činila me nervoznim. Drugom rukom sam čvrsto držao starijeg sina, koji se konstantno cimao , želeći da se istrgne i pređe na drugi kraj ulice jer je tamo video ko zna šta. Znate i sami kakva su deca.  Možda ćete se upitati zašto sam sve vreme u ruci držao ostatke od sladoleda i time sam sebi otežavao situaciju? Zato što sam hteo da budem kulturan i što sam hteo da se promenim. Nisam hteo da ga bacim na put ili trotoar, koji je i ovako bio prepun pikavaca, praznih paklica cigareta, limenki, razbijenih pivskih flaša i raznoraznih papirića. Niko nebi ni primetio. A da me je neko i video, ne bi mi zamerio, jer bi i on na isti način postupio. Ali ja nisam želeo da ga bacim jer bih tim postupkom potvrdio da se nisam promenio, da sam još uvek onaj isti neotesanac, prost balkanac. Nisam hteo da ga bacim jer bih dokazao da sam kao i ostali. Da samo lajem i lajem. A to nikako nisam hteo sebi da dozvolim. Međutim, osice su osetile sladak miris "budzaštog" sladoleda, i počele su da me saleću. Ja sam počeo da se džilitam telom kao da me je udario grom, jer sam hteo da ih oteram. Da vas podsetim, ruke su mi bile zauzete, tako da se njima nisam mogao da koristim. Međutim ništa. Činilo mi se, kako smo se polako približavali kući, da se broj osica povećavao. Deca su se još više unervozila, a i osice takođe. Sada je i stariji sin počeo da plače i da se otima pokušavajući da pobegne od nasrtljivih insekata. A ja? Ne postoje te reči kojima bih vam opisao svoje stanje na +400 C. Jedini spas u tom trenutku bila mi je neka kanta za smeće u koju bih bacio tu lepljivu smesu iz svoje ruke, a samim tim se otarasio dosadnih insekata koji su me proganjali. Ali pošto smo već poodmakli od centra grada i išli sporednim ulicama kako bi izbegli podivljale automobile, čiji su vozači bili još više podivljali od mene, na kantu za smeće nikako nismo mogli da naiđemo. Ja sam to znao,ali ipak sam  se nadao da ću naići na neku, koju su pijani tinejdžeri zaboravili da razbiju, ili komunalni radnici da odnesu u centar , jer tamo su bile potrebne  kante za đubre. Tamo je đubreta bilo najviše. A centar je morao biti najčistiji i sa najviše kanti za smeće. Ostali delovi grada i nisu tako bitni. Ali ništa od kanti.  Jedna od osica me je ujela i ja sam pukao. Bacio sam jebeni sladoled na trotoar i počeo da psujem sve redom. Psovao sam samog sebe, vladu, državu, kante za đubre, dosadne osice, glupavi sladoled, leto, pomahnitale vozače i radoznale prolaznike. Jebi ga. Šta da se radi. Ovo je Srbija. I šta se tu može. Mi se nikada nećemo promeniti.